|
(PSS 38 - jun 2010.)
Postavljanje sistema za dojavu požara u sportskim dvoranama je ozbiljan posao, koji zavisi od niza okolnosti. Prilikom projektovanja treba se konsultovati s ostalim strukama, radi usklađivanja položaja linijskih javljača i pokretne opreme,koji su ponekad i jedino moguće tehničko rešenje za sportske hale
Poslednjih godina porast društvenog standarda i razvoj ekonomije je uticao na ulaganja u društveno korisne sadržaje i sportske dvorane. Bilo da se radi o sportskim halama u osnovnim i srednjim školama, velikim halama namenjenim lokalnim sportsko-rekreativnim sadržajima u opštinama i manjim gradovima, ili pak o halama namenjenim međunarodnim sportskim, muzičkim i drugim manifestacijama, sportske hale su danas opremljene sistemom za dojavu požara uz ostale bitne tehničke sisteme. Prateći prostori kao što su garderobe, hodnici, ugostiteljski i trgovački prostori, skladišta, kotlarnica u okviru hala nisu ni po čemu drugačiji od istih takvih prostora u zgradama za neke druge namene. Sportske hale su specifične i to se mora uvažiti kada se traži najbolje rešenje za dojavu požara. Kad govorimo o najboljem rešenju, nikako se ne misli samo i isključivo na trošak prilikom investiranja, već svakako i na podjednako važne troškove održavanja kao i ostale posredne i neposredne troškove, koje će jedan tehnički sistem generisati u toku svog životnog veka. Za sistem dojave požara uobičajena je knjigovodstvena stopa amortizacije od 12,5% godišnje, što znači da se njegov životni vek planira na 8 godina, pa se smatra da je optimalan onaj sistem za dojavu požara koji zadovoljava sve relevantne propise i standarde, a da nije skup za održavanje. Osnovna investicije je samo jedan deo troškova, dok ostale troškove čini eksploatacija, koja se procenjuje kao trošak:
- redovno održavanje,
- interventni servisi,
- redovna (zakonski obavezna) ispitivanja od strane ovlašćenih ispitivača, kao i
- sve indirektne štete nastale zbog lažnih alarma.
Pritom se, naravno, budući troškovi eksploatacije svode na trenutnu vrednost, a nepoznate vrednosti (učestalost kvarova i lažnih alarma) se procenjuju na osnovu ranijih iskustava. Specifičnost prostora sportske dvorane definiše se na osnovu dva parametra: znatno većoj visini od običnih prostora (od 6 do 7 metara sportskih dvorana škola, pa do 20 i više metara velikih sportskih arena) i površini znatno većoj od prosečne površine štićenih prostorija. U tom smislu, valja razmotriti dva tehnička aspekta. Prvo, velika površina prostorije, u slučaju da se štiti tačkastim detektorima dima (što je u praksi najčešći način), zahteva i veliki broj tačkastih detektora, raspoređenih u pravilnom rasteru po celom svodu dvorane. Uobičajeno je da se planira po jedan tačkasti javljač na 60 m2. Kako se radi o površini većoj od 1500 m2, potrebno je najmanje 25 tačkastih javljača. S druge strane, praktičnija je upotreba linijskih detektora s infracrvenim svetlom i detekcijom zatamnjenja. Najveća dozvoljena širina za pokrivanje jednim zrakom linijskog javljača je 12 m (po 6 sa svake strane). Uz maksimalni dozvoljeni domet svetlosti od 100 m, što teoretski čini maksimalnu površinu od 1.200 m2 na koju se postavlja jedan linijski javljač.......
|